RANO KRŠĆANSTVO

nedjelja, 08.02.2009.

Vegetarijanstvo u Bibliji


Predgovor autora bloga: skinuo sam sa jedne stranice ovaj dole zanimljivi i opširni tekst, kojim dodatno želim učvrstiti gornji post ukaza koliko se je laž borila da zauzme dominantno mjesto u Bibliji i da pokuša ugasiti i prikriti jedan bitan element Božijeg Zakona,biljnu ishranu i pravilan odnos prema životinjskom svijetu. Iako doljni tekst ima određene nedostatke i površnosti ipak je veliki studiozni rad vrijedan pažnje i rado ga želim koristiti kao argumente sa moje strane u obrani temeljnih ideja i zadaća ovog bloga.

Robert Milton Biggs:
Bog je izvor kreacije. On je neizmjeran rezervoar svih dobrih osobina. Vrelo je ljubavi i dobrote. Uistinu Gospod je bezgraničan ocean milosti. Tko može procijeniti ljubav i brigu Boga prema svijetu, stvorenog po njegovom planu i kojega slavi riječima: "Dobar je!" On šalje milost koja poput tuša jednako pljušti po svim stvorenjima rođenim od Njegove volje i moći . Božja je milost sveobuhvatna. Shakespeare stoga s pravom reče: " Milost nije usiljena; ona kane poput blage kiše s neba". Tko bi bio takav škrtac da prisili Božju milost i ograniči je samo na jedan dio čitave stvorene kreacije. Mi ne bismo trebali samo kao svjetionik reflektirati mudrost Božju tamnim umovima svijeta, već moramo umnažati milost koju smo primili. Pružati je nepristrasno svakome živom biću koje je blagoslovljeno životom po milosti Božjoj. "U onaj dan, učinit ću za njih savez sa životinjama u polju, s pticama nebeskim i gmazovima zemaljskim; luk, mač i boj istrijebit ću iz zemlje da mirno u njoj počiva" (Hoš 2,20). Kakva je korist od tobožnje religijske pripadnosti hvatajući se za sektaška imenovanja, ako se primarna dužnost širenja Božje milosti ignorira? "Jer ljubav mi je mila, ne žrtve, poznavanje Boga, ne paljenice" (Hoš 6,6)
U ovoj ćemo brošuri istražiti svete knjige koje nam govore o samilosti i nenasilju te kako da ih provedemo u naše živote.
Kakva je uloga nenasilja u religiji?
Diskutirajući o religiji, osoba prvenstveno mora obratiti pažnju na četiri kardinalna načela: samilost, istinitost, čistoću i strogost. Onaj tko ih ne primjenjuje, čak iako tvrdi da je relgiozan, zapravo samo je šarlatan. Samilost je najvažnija od svih ovih načela. Bez tog principa, niti jedna druga vrlina se ne može razviti. Zašto samilost? Kada je netko samilostan, automatski se očituje praktična primjena istinoljubivosti, a onda uskoro slijede čistoća i strogost. Rečeno je da samospoznata osoba vidi duhovnu jednakost svih bića, zbog toga jer ona ili on, izravno opažaju prisutnost Gospodina u svim stvorenjima. Zbog tog razloga takvi su sveci oduvijek bili veoma osjetljivi na bol koji osjećaju živa bića. Na žalost, većina ljudi, iako čita objavljene spise, ne usvaja odliku samilosti. Oni rađe pogrešno drže da im pisma dopuštaju zadavanje neizmjerne boli živim stvorovima na zemlji te tako proždiru njihova tijela ili nose kožu kao odjeću. Smisao je ove knjižice da ukaže na zablude takvih pogleda, kako bi se razboritiji sloj društva spasio od ove ludosti .

NENASILJE U STAROM ZAVJETU
Započet ćemo Starim zavjetom. Gospodin stvara ljudski rod i daje im vlast nad svijetom: "reče Bog: "Načinimo čovjeka na svoju sliku sebi slična da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci - svoj zemlji - i svim gmizavcima što puze po zemlji" (Post 1,26). Dajući mu moć nad životinjama Gospodin, nije mislio da ih čovjek može jesti, nego da je njegova odgovornost vladati nad njima. Kao što kralj vlada nad svojim podanicima i gleda kako da pravilno održava kraljevstvo. Dalje kaže: "I blagoslovi ih Bog i reče im - plodite se i množite i napunite zemlju i sebi je podložite" (Post 1,28). Vidimo da je Božja volja da čovjek radi kako bi očuvao zemlju, a ne da eksploatira i uništi život na njoj. "Gospodin Bog uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva" (Post 2,15). Na početku Bog stvori životinje ne kao hranu čovjeku, već kao bića za suživot. "I reče Gospod Bog: "Nije dobro da čovjek bude sam, načinit ću mu pomoć kao što je on. Tada Gospod Bog načini od zemlje sve životinje u polju i ptice u zraku i privede ih čovjeku da vidi kako će koju zvati..." (Post 2,18 - 19). Tek poslije pustoši uzrokovane velikim potopom, nalazimo da je čovjeku dopušteno jedenje mesa. Kako Pismo jasno kaže da je Bog stvorio životinje kao društvo čovjeku, znak je krajnje ludosti ili podlosti tvrditi da su životinje namijenjene da mu budu hrana. Naime, postoje točne upute što je Gospod prvotno želio da ljudi jedu: "i doda Bog: "Evo dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu za hranu!"(Post 1,29). U nekim prijevodima spomenutog stiha riječ meso se upotrebljava umjesto riječi hrana. Bez obzira koja se riječ koristi, ipak potpuno je jasno iz teksta da je Bog dao povrće i voće čovjeku za hranu, a ne meso. Čak i nakon što su Adam i Eva bili protjerani iz edenskog vrta, vidimo da su i dalje vezani poštivati zapovijedi Gospoda da jedu samo povrće: "Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s mukom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svoga! Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem. U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti..." (Post 3,17-19). U sretnim danima edenskog raja, ne samo da je čovjek bio miroljubivi vegetarijanac, nego i životinje: "zvjerima po zemlji, pticama u zraku, i gmizavcima što puze po zemlji u kojima je dah života - neka je za hranu sve zeleno bilje” (Post 1,30). Smisao je takvih zapovijedi ne oskvrnuti ono što Gospod kaže: "Ne ubij" (Izl 20,13). Na nesreću, ljudska rasa nije bila sposobna slijediti takve jednostavne zapovijedi i zbog toga je svijet postepeno utonuo u grijeh. Kao što smo već spomenuli, prije velikog potopa, Bog nije dozvolio ljudima da jedu meso. Kada su Noa i njegova obitelj izišli iz Arke, našli su zemlju opustošenu vodom poplave. Budući da je većina vegetacije bila uništena, Gospod je dao Noi dopuštenje da jede meso, kako bi mogao preživjeti. Ali da ne bi ljudi mislili da mogu ubuduće ubijati i jesti životinje kako im volja, Bog im daje striktno upozorenje o svetosti života životinja: "Samo ne smijete jesti mesa u kojem je još duša, tj. njegova krv” (Post 9,4). Ta zapovijed nije bila samo za Židove Mojsijeva vremena, već je dana za sva vremena: "Neka ovo bude zakon za sva vremena svim vašim naraštajima u kojem god mjestu budete boravili: Nipošto ne smijete jesti ni loja, ni krvi" (Lev 3,17). “Nadalje, protiv svakoga pojedinca od Izraelova doma, a tako i protiv svakoga pridošlice među vama, koji bi blagovao bilo kakvu krv, ja ću se okrenuti, svakoga tko blaguje krv odstranit ću iz naroda (Lev 17,10). Da je klanje životinja odvratno pred očima Božjim, očito je također iz slijedećih tekstova: "Onaj tko je zaklao vola, kao da je ubio čovjeka" (Iz 66,3). Iako je narod Izraela izmislio do u tančine sistem žrtvovanja u čast Gospoda, On sam nije bio nimalo zadovoljan time: "Što će mi mnoštvo žrtava vaših? - govori Gospod - sit sam ovnujskih paljenica i pretile gojne teladi. I krv mi se ogadi bikova, janjaca i jaradi... Kad na molitvu ruke širite, ja od vas oči odvraćam. Molitve samo množite - ja vas ne slušam. Ruke su vam u krvi ogrezle, operite se, očistite" (Iz 1,11;15). "Zar da ja jedem meso bikova ili da pijem krv jaraca? Prinesite Bogu žrtvu zahvalnu, ispuni Višnjemu zavjete svoje! I zazovi me u dan tjeskobe: Oslobodit ću te, a ti ćeš me slaviti." "Da mu i tisuću zakona svojih napišem, oni ih smatraju tuđima. Nek žrtvuju klaonice što mi ih prinose, nek samo jedu meso! Gospodu se ne mile. Odsad će se spominjati bezakonja njihova i njihove će kaznit grijehe: u Egipat će se oni vratiti" (Hoš 8,12 -13). Naš argument potvrđuje i slijedeća priča:
Dok su djeca Izraelova tumarala po Sinajskoj pustinji, Gospod im stvori hrane u obliku mane. Međutim, ma kako god im je bilo teško tijekom egipatskog sužanjstva, Židovi su prihvatili prehranu Egipćana. Stoga jednog dana zbog tih navika počeše se tužiti: "Tko će nas nasititi mesom? Sjećamo se kako smo u Egiptu jeli badava ribe..."( Br 11,5) Kada je Mojsije čuo narod, obitelj za obitelji, kako jadikuju i plaču unutar svojih šatora, ražalostio se i prišao Gospodu: " Odakle meni meso da ga dam svemu ovome puku koji plače oko mene govoreći: - Daj nam mesa da jedemo! Ja sam ne mogu nositi sav ovaj narod. Preteško je to za mene. Ako budeš ovako sa mnom postupao, radije me ubij da više ne gledam ovaj jad" (Br 11,13-15). Gospod naredi Mojsiju da sakupi sedamdesetoricu starijih ljudi, i reče: "Za sutra se posvetite, i jest ćete mesa, jer ste mrmljali u uši Gospodu govoreći: Tko će se nasititi mesa? U Egiptu nam je bilo dobro! Gospod će vam, dakle, dati mesa da jedete. Nećete ga jesti samo jedan dan, ni dva dana, ni pet dana, ni deset dana, ni dvadeset dana, nego cio mjesec sve dok vam ne izbije na nosnice i ne ogadi vam se, jer ste odbacili Gospoda koji je među vama..." (Br 11,18-20).
Slijedeći dan Gospod ispuni svoje obećanje:”Tada Gospod zapovijedi te zapuhnu vjetar i nanese prepelice od mora i sasu ih na tabor, na dan hoda i s ove i s one strane tabora, na dva lakta iznad zemlje. Narod je ustao, te je toga cijeloga dana, svu noć i cio sutrašnji dan skupljao prepelice. Onaj tko ih je skupio najmanje imao je deset homera (2200 l.) Zatim ih razastriješe oko tabora. Meso još bijaše među njihovim zubima, još ga nisu prožvakali, kadli planu Gospodinov gnjev protiv naroda: Gospod udari narod strašnim pomorom. Ono se mjesto prozva "Kibrot Hataava", jer su ondje pokopali one koji se bijahu polakomili (za mesom)”. (Br 11,31-34). Iako današnji Stari zavjet sadržava podrobne detalje o žrtvovanju životinja, svi ti izvještaji su zapravo kasniji dodaci. Prema sadašnjem izdanju Starog zavjeta, kad je Gospod izveo narod Izraela iz Egipta u Sinajsku pustinju, On ih je poučio kako da izvode životinjska žrtvovanja njemu u čast. Međutim, za vrijeme proroka Jeremije Gospod kaže: "Ovako govori Gospod nad Vojskama,Bog Izraelov: Paljenicama dometnite još i klaonice i jedite meso. Ja ništa ne rekoh ocima vašim o paljenicama i klaonicama, niti im što o tome zapovijedih kad ih izvedoh iz zemlje egipatske. Ovo im ja zapovijedih: Slušajte glas moj, pa ću ja biti vaš Bog, a vi ćete biti moj narod. Idite putem kojim vam zapovijedih, da vam dobro bude. A oni ne poslušaše, uši svoje ne prignuše, već pođoše za savjetom zloga srca svoga; okrenuše mi leđa, a ne lice. Od dana, kad Oci vaši iziđoše iz zemlje Egipatske pa do dana današnjeg, slao sam vam tolike sluge svoje proroke, iz dana u dan, neumorno. Ali me oni nisu slušali, uho svoje nisu prignuli, nego otvrdnuše, gori od otaca svojih" (Jr 7,21-26). Ovdje im Gospod na ciničan način govori da samo nastave jesti meso, ali to nije ono što im je zapovijedio za vrijeme Mojsija. Prije će to biti izmišljotina njihovih praočeva i kako bi sebi ugodili. Ljudi imaju lošu naviku mijenjanja zapovijedi, zato im Gospod šalje svoje sluge, kao Jeremiju koji šire Njegovu poruku. U gore navedenom stihu, Jeremija ističe da Bog nikada nije učio Židove žrtvovanju životinja koji je kasnije postao sinonim za židovstvo. Da su svećenici bili često krivi što izmišljaju svoje vlastite zakone, umjesto da slijede stvarni Božji zakon jasno je iz slijedećih stihova. . . " i njihovo štovanje, je nadmena ljudska uredba, zato ću, evo, i dalje čudno postupati s ovim narodom, čudno i prečudno . . . " (Iz 29,13) "jer ljubav mi je mila, ne žrtve, poznavanje Boga, ne paljenice. Ali oni su kao Adam prekršili savez ... “ (Hoš 6,6 - 7). Milost koja se treba pokazati spram životinja naglašena je u slijedećem citatu koji govori o budućem raju: "U onaj dan učinit ću za njih savez sa životinjama u polju, s pticama nebeskim i gmazovima zemnim; Luk, mač i boj istrijebit, ću iz zemlje da mirno u njoj počiva. Zaručit ću te sebi dovijeka; zaručit ću te u pravdi i u pravu u ljubavi i u milosti." (Hoš 2,20-21). Slično u
Slično i u 1 Sam 2 vidimo da su Elijeve sinove koji su bili krivi jer su otimali darove, dane za obožavanje. Zapravo, čitavi dijelovi Staroga zavjeta prikazuju kako je narod Izraela uzastopno odbacivao prvotno čisto obožavanje Boga prihvaćajući barbarsku praksu žrtvovanja životinja i jedenje nečiste hrane kao što je životinjsko meso. Stoga je Gospod neprestano slao svoje sluge, proroke, da pokušaju okrenuti narod prvotnom sistemu nenasilnog obožavanja. Zbog toga jer su bili toliko vezani za svoj zastranjen socio-religijski način života, rijetko su imali sluha za proročku riječ. Često su brutalno napadali proroke pa čak ih ubijali. Potvrda je i u Novom zavjetu: "Ljudi tvrde šije, neobrezanih srdaca i ušiju! Vi se uvijek opirete Duhu Svetomu! Kako očevi vaši tako i vi! Koga od proroka nisu progonili očevi vaši!” (Dj 7,51-52). Da je Stari zavjet učio o vegetarijanstvu, može se čak i danas čuti kod nekih Židova. Npr. , Sharyeshev Cohen, glavni rabin od Haife (Izrael) nedavno je rekao: "Vrlo duboko u našoj Kabali, koja predstavlja mističnu tradiciju Židovske religije, je vjerovanje da se u ljudskom i u životinjskom biću može pronači isti živi duh koji je božanske prirode. Istina, najčešće je dozvoljeno u židovskoj religiji da se životinje mogu konzumirati, ali također je prihvaćeno u religiji da se procedurom jedenja kosher hrane ograniči broj i vrsta životinja koje se mogu jesti. Mi to tumačimo kao stepenice koje vode čovječanstvo ideji o prihvaćanju vegetarijanstva". U glavnoj struji židovstva postojala je u davno vrijeme sekta koja se nazivala "Nazareni" ili "Nazirejci". Prema Knjizi Brojeva (6,1-21) sektu je osnovao Mojsije po direktnim uputama Boga, koji je dao pravila. Tako je specifično naglašeno da ti Nazirejci moraju biti potpuno posvećeni Bogu, što je i značenje riječi nazir na hebrejskom, kao i da se moraju suzdržavati od intoksikacija i upuštanja u djelatnosti običnog svijeta.
S vremenom kako su Izraelci postali sve više vezani za svoj iskrivljeni religijski sistem, mnogi od tih Nazirejaca nisu htjeli sudjelovati u takvim ceremonijama tako da su praktički postali neovisna sljedba židovstva. Nekoliko židovskih sljedbi koje su nastale kasnije, čini se da su proizašle iz ove. Smatrali su svojom svetom dužnošću držati se prvotnog saveza s Bogom kao nasuprot onome kojeg su uobraženo slijedili obični Židovi. Prema Nazirejcima, Mojsije je istinski patrijarh Hebrejske religije i Bog mu je sigurno dao zakon. Tvrde, da se taj zakon izgubio i da je Tora pomiješana s interpolacijama i sujevjerjem. Nazirejci su opisani na slijedeći način: "Prakticirali su obrezanje, držali se šabata i židovskih blagdana, nisu žrtvovali životinje i nisu jeli meso. Iz ovoga slijedi da su odbacili povijest Postanka kao i Mojsijeve zakone". (Rječnik o sektama, herezama, crkvenim strankama i školama religijske misli, uredio: velečasni Henry Blund). Nazirejci su se slobodno družili i sa židovskom sektom Esena (pobožni) s kojima su dijelili mnoga slična obilježja. U istoj knjizi (vel. Blund) o Esenima piše ovo: "Drevna židovska sljedba koja je odbacila hramsko obožavanje (koje se sastojalo uglavnom od žrtvovanja životinja) i levitsko svećenstvo, te su (usvojili) asketske i mistične elemente židovske religije ... Filon o njima govori da nisu žrtvovali Bogu nikakva živa bića. Radije su izabrali da svoje umove učine svetim, tako da ih mogu žrtvovati Njemu". Među spisima Mrtvoga mora nađenih u Qumranu, je ovakav izvadak iz "Priručnika discipline" (8,6-9) koji postavlja pravila za esenske redovnike: "Kada dođe vrijeme u Izraelu za utemeljenje Duha svetosti koji je u skladu s vječnom istinom, oni će ispaštati krivnju pobune i grijeh nevjernosti. Ljubav i dobrota zavladat će svijetom bez mesa paljenica i sala od žrtvovanja. Ponuda usana po slovu Zakona bit će ugodan miomiris pravednosti, i savršenstvo puta bit će kao dobrovoljan poklon ugodne žrtve. U to će vrijeme ljudi zajednice osnovati istinit i osobit hram. Istinit, svetiji od svetih, gdje će se svećenstvo moći primjerno združiti u osobitoj i istinitoj sinagogi laika koji će hoditi u čestitosti.”
Uz Mojsija, koji je utemeljitelj Nazirejaca, postojalo je još mnogo drugih umnih Židova koji su bili Nazirejci .
1. Samson:Prije nego što će se Samson roditi, anđeo je rekao njegovoj majci:
”Ali odsad pazi: da ne piješ ni vina ni žestoka pića i da ne jedeš ništa nečisto. Jer, zatrudnjet ćeš, evo i rodit ćeš sina. I neka mu britva ne prijeđe po glavi, jer će od majčine utrobe dijete biti Bogu posvećeno - bit će nazirej Božji... (Suci 13,4-5)
2. Samuel:(dok je bila) još noseća, Samuelova majka je dala zavjet da posveti dijete kao nazirejca; “...te dadeš službenici svojoj muško čedo, ja ću ga darovati Gospodu za sve dane njegova života, i britva neće prijeći preko glave njegove” (I Sam 1,11)
3. Daniel: bilo mu je zapovijedano od kralja da mora jesti meso i piti vino, ali on nije htio okaljati svoje tijelo: “Molim te, pokušaj sa svojim slugama deset dana: neka nam se daje povrće za jelo i voda za piće. Vidjet ćeš onda kakvi ćemo biti mi a kakvi dječaci koji jedu od kraljevih jela, pa učini sa svojim slugama po onome što budeš vidio.” On pristade i stavi ih na kušnju deset dana. A nakon deset dana oni bijahu ljepši i ugojeniji nego svi dječaci koji jeđahu od kraljevih jela. Od tada čuvar dokinu njihova jela i obrok vina što su imali piti, te im davaše povrća. Ovoj četvorici dječaka dade Bog znanje i razumijevanje svih knjiga i mudrosti...I u svemu mudrom i umnom o čemu ih ispitivaše kralj, nađe da su deset puta vrsniji od svih čarobnjaka i gatalaca što ih bijaše u svem njegovu kraljevstvu” (Dn 1,12-17.20).
4. Ivan Krstitelj: anđeo je rekao ocu Ivana Krstitelja:
“Imat ćeš radost i veselje, i mnoge će obradovati njegovo rođenje. Dakako, bit će velik pred Gospodinom. Sigurno neće piti ni vina ni opojna pića; napunit će se Duhom Svetim još u majčinoj utrobi... (Lk 1,14-15). Epifanije spominje da su ebioniti, ili judeo-kršćani tvrdili da je opis Ivana Krstitelja koji jede “skakavce i med” netočan. Na grčkom riječ za skakavac je akridaz (akridas). Ebioniti su tvrdili da je točna riječ egkridaz (egkridas), što je riječ za vrst( kolača ili u ulju pečenog kolačića zaslađenog medom. Stoga, oni kažu da umjesto teksta: “h de trojh autou akridez kai meli agrion (he de trophe en autou akrides en meli agrion): - njegova hrana bijahu skakavci i divlji med; istinit tekst je: (he de trophe en auotu egkrides en meli agrion): - njegova hrana bijahu uljeni kolači u divljem medu”. To ukazuje da je bio pravi Nazirej. Teško je zamislivo da bi sveti predhodnik Isusa Krista trčao unaokolo po divljini pokušavajući uhvatiti dovoljno skakavaca da napuni trbuh. Sigurno da bi njegovi brojni učenici, zaštitnici i štovatelji osigurali odgovarajuću hranu za osobu takvog poziva:medenjake i mlijeko
1. Isus Krist: Isus je također bio Nazirej, kako je on to sam rekao, stoga je sigurno slijedio sva nazirejska pravila nejedenja mesa i neintoksikacije:
Egw eimi Ihsouz o Nazvraioz on su diwkeiz
“Ja sam Isus Nazarećanin koga ti progoniš” (Dj 22,8)
Davno prije Isusova rođenja, prorok Izaija je predskazao svijetu njegov dolazak i način života: “Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel! Vrhnjem i medom on će se hraniti dok ne nauči odbacivati zlo i birati dobro” (Iz 7,14-15).
Ljudi vole navoditi prvi dio ovoga stiha koji pokazuje da je Isus Mesija, ali nikad ne citiraju drugu polovicu stiha koji potvrđuje da će on biti vegetarijanac, nazirej koji živi na vrhnju i medu. Vrlo je očigledno iz stiha da dok ne nauči odbaciti zlo i birati dobro on će živjeti na dijeti od vrhnja i meda. Očito da slijeđenje vegetarijanske dijete znaći nešto dobro, dok se jedenje mesa smatra lošim jer onečišćuje tijelo koje je hram Gospodinov što prebiva u našim srcima.
2. Pavle: Ne samo da je Isus bio Nazarej, nego također i njegovi sljedbenici i učenici, To je vidljivo iz slučaja kada je Pavao bio optužen od Židova u Jeruzalemu: prwtostathn te thz twn Nazwraiwn

“On, (Pavle) je kolovođa nazarejske sljedbe” (Dj 24,5)

NENASILJE U NOVOM ZAVJETU
Ako su Isus i njegovi sljedbenici bili Nazirejci koji su se uzdržavali od intoksikacije i jedenja mesa, zašto nalazimo toliko mnogo naizgled suprotnih referenca u vezi s tim pitanjem u Novom zavjetu? Slijedeći tekst je onaj poznati koji se odnosi na jedenje mesa, iako toga uopće nema u orginalnom, grčkom prijevodu.
“A on, Ivan (Krstitelj) imao je odijelo od devine dlake i o bokovima pas od kože; i njegovo meso bijahu uljani kolači u divljem medu.” (Mt 3,4) Riječ prevedena kao meso je zapravo riječ trojh (trophe) što znači hrana.
“Njoj se povrati duh (odnosi se na ženu koju je Isus uskrsnuo od mrtvih) i ona ustade. I on (Isus) naredi da joj se dade mesa” (Lk 8,55).
Grčki tekst govori da je Isus naredio da joj se doqhnai jagein (dothenai phagein) da hrana za jelo, a ne spominje se ništa od mesa.
“Učenici njegovi bijahu otišli u grad da kupe meso” (Iv 4,8). Ovdje je također riječ trojaz (trophas) što znači hrana, a ne meso.
“...Nato uze meso, i vrati mu se snaga” (Dj 9,19). Ovdje ponovo riječ koja je upotrebljena je trojhn (trophen) što znači hrana, a ne meso.
“Sve dok nije počelo svitati, Pavao je molio da uzmu meso: Danas je četrnaesti koji provodite u iščekivanju bez jela, a da ništa niste uzeli. Zato vas molim da uzmete mesa, jer je to za vaše zdravlje bitno. Ni jednom od vas neće pasti ni vlas s glave.” Kada to reče, uze kruh te pred svima zahvali Bogu, razlomi ga i poče jesti. Tada se svi ohrabriše te i sami uzeše mesa” (Dj 27,33-36). U svim slučajevima riječ je trojhz (trophes) ili hrana, a ne meso. To je jasno jer izravno kaže da je jeo kruh, a ne meso.
“Poslije ih odvede gore u svoj stan, dade im mesa, vrlo se veseleći sa svim domom što je našao vjeru u Boga.” (Dj 16,34) Riječ trapezan(trapezan) znači stol s hranom, ne meso. Jednostavno kaže da je rasprostrio stol s hranom pred njih.
“Ako ti mesom žalostiš brata svoga, već ne postupaš po ljubavi. Ne upropašćuj svojm mesom onoga za koga je Krist umro” (Rim 14,15) Ovdje je riječ brwma (broma) ili hrana, i nema nikakve veze s mesom.
“Kraljevstvo se Božje ne sastoji u mesu i piću; nego u pravednosti, miru i radosti po Duhu Svetom.” (Rim 14,17) Ovdje je riječ brwsiz (brusis) ili čin jedenja.
“Ne razaraj Božje djelo zbog mesa! Istina, sve su stvari čiste, ali su zlo za čovjeka koji ih jede sa zlom savješću. Dobro je ne jesti meso (krea) i ne piti vino i ništa ne činiti zbog čega posrće brat tvoj.” (Rim 14,20-21). Ovdje brvmatoz (bromatos) znači hrana dok krea (krea) znači meso. Ovaj stih je važan jer ukazuje da je bolje ne jesti meso.
“Meso je određeno za trbuh, a trbuh za meso. Ali će Bog uništiti oboje. A tijelo nije bludnost, nego za Gospodina, i gospodin za tijelo” (I Kor 6,13). Riječ upotrijebljena ovdje je brvmata (bromata) ili hrana. Također se naglašava da tijelo nije namijenjeno za spolni odnos, nego za službu Gospodinu.
“Meso nas neće približiti Bogu: niti što gubimo ako ne jedemo, niti što dobivamo ako jedemo.” (I Kor 8,8) Upotrebljena riječ je brvma (broma) ili hrana.
“Zato ako će meso navesti na grijeh moga brata, doista neću više nikad jesti mesa, da svoga brata ne navedem na grijeh” (I Kor 8,13). Ideja je da onaj koji jede meso potiče time neku drugu osobu da uzgoji životinju, osobu koja će zaklati životinju, osobu koja će prodati meso i osobu koja će kuhati to meso da čine grijeh.
“Da su svi jeli isto duhovno meso” (I Kor 10,3). Upotrijebljena riječ je brvma (broma) ili hrana.
“Duh izričito veli da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere i pristati uz prijevarne duhove i đavoljske nauke, podmukle lašce koji su ožigosani u vlastitoj savjesti, što i zabranjuju ženidbu i uzdržavanje od mesa koje Bog stvori da ih vjernici - oni što potpuno upoznaše istinu - uzimaju sa zahvalnošću.” (I Timoteju 4,1-3) Riječ upotrijebljena ovdje je brvmatvn (bromaton) ili hrana. I odnosi se na one koji uče post od sve hrane i ne cenzurira one koji uče vegetarijanstvo. A koja je to hrana koju je Bog stvorio da se prima sa zahvalnošću od onih koji vjeruju i poznaju istinu? “I doda Bog. “Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu za hranu!” (Post 1,29)
“Dok je Isus još govorio, neki ga farizej zamoli da objeduje kod njega, i on ode i postavi mesa.” (Lk 11,37) Riječ upotrijebljena ovdje je anepesen (anepesen) što znači ručak.
ISUS – “PASTIR DOBRI” – MESOJED?
Iako je jasno iz spomenutih navoda da Stari i Novi zavjet ne uči o konzumiranju mesa već o vegetarijanstvu, mnogo ljudi krivo vjeruje da je Isus jeo ribu i njome nahranio mnoštvo. To je još jedan primjer bezskrupuloznog uplitanja u spise od klase ljudi koji su opsjednuti ulogom smrtnih nadzornika životinjskog svijeta. Problem nastaje pri interpretaciji izvještaja kako Isus hrani mnoštvo komadima kruha i riba.
Prvi put tu priču nalazimo u Matejevu evanđelju gdje Isus propovijeda mnoštvu od 5 000 ljudi. Skončajući svoju propovijed, shvatio je da su ljudi gladni, i tada pita svoje učenike da li ima kakve hrane da im se podijeli. Na nesreću, oni pronalaze samo pet kruhova i dvije ribe. Dalje tekst kaže Isus: “uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda u nebo, blagoslovi i razlomi kruhove. Zatim ih dade učenicima, a učenici svijetu.” (Mt 14,19) Pet kruhova i dvije ribe bijahu u košari. Isus je uzeo košaru i podigao kruhove, ponudio Bogu te razdijelio mnoštvu. Ne kaže da je uzeo ribe, nego ih je ostavio u košari. Nakon što su pojeli i kruh dalje piše:
“Pokupiše što preteče: punih dvanaest košara odlomaka.” (Mt 14,20) Markovo evanđelje spominje istu priču. Tamo kaže kako je Isus razlomio kruhove i podijelio ih. Onda kaže kako je vjerojatno također uzeo i dvije ribe razlomio ih te podijelio mnoštvu. Na kraju izviješća spominje skupljenih dvanaest košara odlomaka kruha i neodređen broj košara s ribama. U sva četiri Evanđelja jednoglasno se slažu da je bilo prikupljeno dvanaest košara hrane nakon što su svi jeli, i iz svakog primjera je jasno da su u tim košarama bili komadi kruha. Samo u Markovom Evanđelju nalazimo na neki neodređeni broj komada ribe kao dodatak dvanaest košara odlomaka kruha. Potpuno je očigledno da je rečenica o skupljanju komada riba lukav umetak kako bi izgledalo da Pismo podržava jedenje ribe. Budući se sva sinoptička Evanđelja slažu da je bilo prikupljeno dvanaest košara punih kruha možemo sa sigurnošću ustvrditi da dvije ribe nisu nikada bile podijeljene, pa stoga nije ostalo nikakvih ostataka ribe. Neslaganje i nezgrapnost ovoga teksta u Markovu Evanđelju jasno ukazuje da je ovo kasniji dodatak.
U Luki 9 se kaže da je Isus uzeo ribe i kruhove i razlomio samo kruh i podijelio učenicima da daju ljudima, i svi su onda jeli taj kruh i bili zadovoljni. Ostataka je bilo dvanaest košara odlomaka. Ne spominju se ostaci košara riba. Još i više, na kraju Markovog izvješća 6 se izričito kaže:
“Bilo je 5 000 ljudi što su jeli kruh.” (Mk 6,44)
Drugim riječima, oni nisu jeli ribu zato jer je Isus dao samo kruh. Stoga možemo shvatiti iz Evanđelja da je bilo točno dvanaest košara komada ostataka i to kruha. Nadalje, tih pet kruhova i dvije ribe, čak nisu ni pripadali Isusovim sljedbenicima, nego nekom dječaku (Iv 6,9). Onda kaže da Isus: “uze kruhove, zahvali Bogu pa ih dade onima što su posjedali, a isto tako i ribe” (Iv 6,11).
Zadnji dio rečenice je očigledno umetnuti dodatak originalnom tekstu. Zašto tako mislimo? Zato jer pri kraju izvješća piše:
“Isus kaže učenicima: “Skupite pretekle odlomke da ništa ne propadne!” Skupiše ih i napuniše dvanaest košara odlomaka od pet ječmenih kruhova što pretekoše onima koji su jeli.” (Iv 6,13)
Ponovo, zaključno se potvrđuje da su jeli samo kruh jer je dvanaest košara bilo puno komada onih prvih pet ječmenih kruhova. Nije bilo ostataka riba.
Veoma često mnogo takozvanih kršćana pokušavaju obraniti svoju ovisnost o jedenju mesa citirajući Isusa koji govori da ne onečišćuje ono što ulazi u usta, nego ono što iz njih izlazi. Stvarni kontekst, u stvari, nema ništa s jedenjem mesa.
U Matejevu Evanđelju nalazimo kako farizeji prilaze Isusu i tuže se: “Zašto tvoji učenici krše predaju starih? Ne peru ruku prije jela.”(Mt 15,2) Farizeji, kao i svi Židovi tih vremena držali su se običaja da nikada ne jedu, a da prvo ne operu ruke. Zapravo, ne bi jeli ništa iz trgovine, a da bar prvo ne poprskaju vodom. Također bi ceremonijalno oprali svoje tanjure i čaše prije jela.
Čuvši te prigovore farizeja, Isus je istaknuo licemjerje zato jer nude Bogu službu usana dok su njihova srca daleko od Njega; pružaju isprazno štovanje Boga stvarajući dogme od ljudskih propisa (Mt 15,8-9). Tada Isus izjavi: “Ne ukalja čovjeka ono što na usta ulazi, nego ono što iz usta izlazi.” (Mt 15,11). Učenici nisu to razumjeli, kao i mnogi kršćani danas, pa su ga pitali da im to razjasni. On im kaže: “Zar ne shvaćate da sve što ulazi na usta ide u trbuh i izbacuje se na određenom mjestu? Ali što izlazi iz usta, izlazi iz srca, i to ukalja čovjeka. Jer iz srca dolaze zle misli, ubojstva, preljubi, blud, krađe, lažna svjedočenja, psovke. To ukalja čovjeka. A jesti neopranim rukama ne ukalja čovjeka.” (Mt 15,17-20). Stvarno pitanje farizeja odnosilo se na nuđenje hrane neopranim rukama. Tada Isus daje odgovor o onome što ulazi na usta misleći na hranu koja se jede neopranim rukama. Uistinu, ne može biti sve čisto što ulazi na usta, inače ne bi bilo najmanje štete jesti takve stvari kao na primjer raspadnuta hrana, ljudsko meso, izmet, otrov itd.
JANJETINA ZA POSLJEDNJU VEČERU
Ponekad ljudi daju slijedeći argument; budući da je Isus slavio Posljednju večeru kao Pashalnu gozbu, koja se izričito sastoji od žrtvovanja janjeta, nije nikako mogao biti vegetarijanac. To, također nije istina. Tri sinoptička Evanđelja (Mt 26,17-18; Mk 14,12-16; Lk. 22,1-20) opisuju događaje koji su se zbivali sve do Isusova raspeća. Tako izgleda da je Isus imao Posljednju večeru istog dana židovske Pashe. Kao što ćemo vidjeti malo kasnije, Ivanovo Evanđelje suprotstavlja se tome. Budući da postoje male razlike u detaljima u sva četiri Evanđelja, u cilju da dobijemo pravilnu sliku onoga šta se događalo, usporedit ćemo Evanđelja kako bi u njima našli najdosljedniju verziju. Šest dana prije Pashalne gozbe, Isus je došao u Betaniju, Lazarevo selo, kojega je digao iz mrtvih. To je bio prvi dan židovskog tjedna ili nedjelja. Tog dana je bilo primanje u Isusovu čast gdje su mu pomazali noge iz posude skupocjene pomasti. (Mt 26,6-13; Mk .14,3-9; Iv 12,1-3) Slijedećeg dana , u ponedjeljak, Isus ulazi u Jeruzalem na magarcu. (Mt 21,1-11; Mk 11,1-10; Lk 19,28-38; Iv 12,12-15) Budući je već bilo kasno, nije se dugo zadržavao u hramu, već se vratio u Betaniju (Mk 11,11).
Slijedećeg dana, ili u utorak ujutro, Isus se ponovo vratio u Jeruzalem. Na putu proklinje smokvu zbog njene neplodnosti (Mt 21,18-22; Mk 11,12-14). Po dolasku u Jeruzalem, Isus ulazi u hram, i vidjevši unutra mjenjače novca i prodavače životinja za žrtvovanja, ispremeta im njihove stolove i izbaci ih van (Mt 21,12-17; Mk 11,15-17; Lk. 19,45-46). Očistivši hram, vrati se u Betaniju. Taj dan je Isus proveo podučavajući mnoštvo u hramu. To je bilo ono vrijeme gdje je učio slijedeće: o njegovom autoritetu (Mt 21,23-27; Mk 11,27-33; Lk 20,1-8); parabolu o najmu (Mt 21,33-46; Mk 12,1-12; Lk 20,9-19); porez caru (Mt 22,15-22; Mk 12,13-17; Lk. 20,22-26); sukob sa saudicejima (Mt 22,23-33; Mk 12,18-27; Lk 20,27-39); najveća zapovijed (Mt 22,,34-36; Mk 12,28-34) pitanje o Isusu sinu Davidovu (Mt 22,41-46; Mk 12,35-37; Lk. 20,41-44); osuda pismoznanaca i farizeja (Mt 23,1-39; Mk 12,38-40; Lk 20,45-47); udovičin novčić (Mk 12,41-44; Lk. 21,1-4); razorenje hrama i nevolje Židova (Mt 24,1-28; Mk 13,1-23; Lk 21,5-24); drugi (ponovni) Isusov dolazak (Mt 25,31-46; Mk 13,24-31; Lk 21,25-28).
Nakon što je propovijedao čitav dan u hramu, svećenici su odlučili da ubiju Isusa jer je postao opasnost njihovom autoritetu i raskoši koji je išao uz to. Svi su se složili da to mora biti učinjeno brzo, prije blagdana Pashe beskvasnih kruhova kako bi se izbjegla pobuna. To je bilo kasno u srijedu, ili dva dana prije Pashe. (Mt 26,3-5; Mk 14,1-2; Lk 22,1-2; Iv 13,1)
Slijedeći dan, četvrtak, Isus sa svojim učenicima radi pripreme za Posljednju večeru. Sudeći po sinoptičarima (Mt 26,17; Mk 14,12; Lk 22,7-8) izgleda da je Posljednja večera bila u četvrtak navečer istodobno s blagdanom Pashe. Kako se priča nastavlja razvijati, bit će potpuno jasno da Posljednja večera nije bila na isti dan s Pashom nego dan ranije, budući da se Pasha slavila u petak navečer te godine. Prije nego što krenemo dalje, diskutirajući o svetim danima Židova, moramo imati na umu da se po židovskom običaju smatra da dan počinje zalaskom sunca dan ranije i završava zalaskom sunca tog dana. Stoga Sabat zapravo počinje u petak po zalasku sunca i završava po zalasku sunca u subotu. Kako je spomenuto ranije, (Mt 26,3-4; Mk 14,1-2; Lk. 22,1-2) hramski su svećenici gorljivo željeli da Isus bude ubijen prije nego što će sveti tjedan početi, jer se već mnoštvo naroda skupilo u Jeruzalemu kako bi prisustvovali svečanosti, a mnogo od njih je već vjerovalo da je Isus Mesija. Kako bi izbjegli pobunu, trebali bi ukloniti Isusa potajno. Svatko, pa čak i oni koji nisu bili njegovi sljedbenici, uzeli bi kao veliko svetogrđe da se čovjek smakne u tijeku svetkovine i sigurno bi se digli protiv svećenika što skrnave blagdan.
Nakon Posljednje večere, Isus i apostoli odlaze u Gatsemanski vrt, gdje provode nekoliko sati u molitvi. Tada dolaze sluge velikog svećenika da uhvate Isusa zbog Judine izdaje. Slijedeće jutro Isusu kratko sude te ga oko podneva razapinju. Ako su svećenici bili toliko tjeskobni kako da pogube Isusa prije početka blagdana da bi izbjegli pobunu, očigledno su išli protiv samih sebe. Jer, ako je Posljednja večera bila na Pashu, onda je Isus razapet tijekom svetog tjedna, a kao što smo rekli to bi potaklo osudu naroda.
Jedna od karakteristika Pashalnog slavlja je, da poslije obroka svi sudionici ostaju unutar domova čitavu noć. To se čini na spomen kada su Židovi ostali unutar svojih kuća tijekom pomora prvorođenaca u domovima Egipćana iz vremena kada se Mojsije borio da dobiju svoju slobodu. U Iv 13,21-30 na iznenađenje nailazimo na Judu koji napušta društvo na Posljednjoj večeri. U to je vrijeme već poprilično bio mrak. Spomenuto je, budući da je Juda bio zadužen za financije zajednice neki od apostola su pomislili da ga Isus šalje u kupovinu nekih potrepština za Pashalni objed. Šta nam govore ove indikacije? Kao prvo, ako je uistinu bila Pashalna noć, Juda ne bi izlazio ; drugo, pretpostavljamo budući da su upravo završili s gozbom, kakva bi im još hrana bila potrebna? Treće, ako je bila Pashalna noć, ne bi bilo nikakvih prodavača od kojih bi Juda mogao nešto kupiti. Ali ako je zapravo bila noć prije Pashe, tada su učenici mogli pomisliti da je Isus poslao Judu da nabavi neke potrepštine za nadolazeću gozbu. Ako je bila Pashalna noć, zasigurno bi se spomenula zamjerka učenika zbog oskrvnuća svete noći. Nadalje, da je doista bila Pashalna noć, hramski svećenici ne bi tako drsko prekršili tradicionalnu zabranu kretanja navečer idući u Gatsemanski vrt s divljom gomilom, uhvatiti Isusa.
Nakon što je uhvaćen, Isusa drže preko noći u kući visokog svećenika Kaife. Petak u zoru, svećenici su odveli Isusa u Pilatov dvor. Sva se četiri Evanđelja slažu u tome. Ali u Ivanu nalazimo još neke vrlo važne detalje: “Ali ne uđoše u dvor, da se ne bi onečistili i da bi mogli jesti Pashalnu večeru” (Iv 18,28). Ako je Pasha bila u četvrtak navečer, zašto vidimo da su se svećenici bojali ući u dvor kako se ne bi ritualno onečistili, te tako ne bi mogli jesti Pashalni objed, osim ako su očekivali da će jesti u petak navečer? Svakako, kao svećenici hrama, sigurno su znali kada pada blagdan Pashe.
To isto jutro, u petak, Isus je odveden pred Pilata koji ga proglašava nevinim. Pilat je mogao razumjeti da su optužbe svećenika protiv Isusa bile zbog njihovog religijskog slijepog vjerovanja i zbog toga se nije želio miješati. Stoga je tražio izliku da se izvuče: “Ja ne nalazim na njemu nikakve krivnje. A kod vas je običaj da vam nekog pustim o Pashi. Hoćete li da vam pustim Kralja židovskoga?” (Iv 18,38-39) To je također potvrđeno u Mt 27,15 i Mk 15,9. Općenito kada se otpuštaju zatvorenici u čast nekog događaja, to se ne čini poslije već prije, kako bi se podigao duh za te prigode. Izgleda potpuno nelogičnim da Pilat otpusti zatvorenika poslije Pashe umjesto prije. Stoga također i iz Pilatove tvrdnje čini se da Pasha nije bila u četvrtak već u petak navečer.
Datumi židovskog kalendara se računaju po mjesecu. Stoga datumi padaju na različite dane tjedna svake godine. Ako je Pasha bila na Šabat, to znači da bi se Pashalni objed jeo u petak poslije zalaska sunca. U Talmudu se spominje da kad Pasha pada na Šabat, to se smatra posebno svetim blagdanskim danom. Sva Evanđelja govore da je Isus bio raspet na Dan Priprava (Mt 27,62; Mk 15,42; Lk .23,54; Iv 19,31). Dan Priprava je ime dana prije Šabata kao i dan ranije od Pashe. Na kraju, o kojem danu govore Evanđelja? Još jednom Ivan nam daje rješenje:
“Budući da je bila Priprava, i da tjelesa ne ostanu na križu u subotu - jer bijaše veliki dan ona subota.” (Iv 19,31)
Ta subota je bila sveti blagdanski dan, ne samo jedna obična subota, zato jer je također bila i Pasha. Stoga bi bilo veoma nepovoljno da leševi ostanu visjeti na križevima tijekom subote, jer dok ona traje, ne bi mogli skinuti tijela dolje a da ne prekrše subotu.
U Evanđeljima nalazimo nekoliko citata koji govore o Isusu kao o Jaganjcu Božjem, npr:
“Evo Jaganjca Božjeg koji oduzima grijeh svijeta!” (Iv 1,29). Pravo značenje ovakovih usporedbi, postaje nam jasno kad znamo da ako je Pasha bila u petak navečer, tada bi Isus bio razapet u isto vrijeme kada se žrtvovala janjad u Jeruzalemskom hramu. Pored svih ovih argumenata, te budući da je Isus bio Nazirejac pod strogim zavjetom apstinencije od mesa i alkohola, Pashalni objed ne dolazi u obzir. U stvari, budući da je Isus znao da će biti razapet u petak prije blagdana Pashe, on je slavio tobožnju Pashu kao Posljednju večeru u kojoj se simbolično ponudio kao kruh, umjesto tradicionalnog janjeta. Isus je došao kako bi spasio nevine životinje nudeći sebe kao žrtvu. Stoga nema ni govora da je Isus jeo meso na Posljednjoj večeri.
Kod sinoptičara (Mt 8,28-34; Mk 5,1-20; Lk 8,26-38) nalazimo na priču kako je Isus istjerao zle duhove koja kulminira u stampedu i smrti krda svinja. Da li to ukazuje da je Isus učio ubijati životinje ili da je dozvoljavao jedenje svinjetine? Nipošto! Naprotiv, priča ima sasvim suprotno značenje koje ćemo rastumačiti.
Iako postoje mnoga neslaganja kod sinoptika, priča se manje – više, može uokviriti ovako: Nakon intenzivnog propovijedanja u i oko Kafernauma, Isus se s učenicima ukrca na lađicu te kaže: “Hajde da prijeđemo na drugu obalu.” Dok se Isus odmarao, podigla se oluja prijeteći da je potopi. Preplašeni učenici brzo probude Isusa nakon čega on stišava oluju pokorivši vjetar. Malo kasnije oni stižu na drugu obalu Galilejskog jezera blizu grada Gadare (Mt 8,28) ili Gerasa (Mk 5,1; Lk 8,26). Nakon što su izašli iz lađice, prišao im jedan (Mk 5,2; Lk 8,27) ili dva (Matej 8,28) čovjeka opsjednuta duhovima. On ili oni izjaviše: “Što hoćeš od mene (nas) sine Božji? Molim te nemoj me (nas) mučiti.” (Mt 8,29; Mk 5,7; Lk 8,28). Nato ga Isus pita koje mu je ime, na što on odgovara: “Ime mi je Legija.,” jer mnogi zli duhovi bijahu ušli u njega” (Mk 5,9; Lk. 8,30). Tada duhovi dodaju: “i moljahu ga da ih ne protjera iz onoga kraja” i zamoliše Isusa ako ih bude istjerao, da ih pošalje u krdo svinja koje se nalazilo blizu. (Mk 5,10-12; Lk 8,31-32) Isus prista i demoni izađoše iz čovjeka ili iz obojice te uđoše u krdo svinja. Tada se krdo svinja strovali niz obronak u jezero i utopi. (Mt 8,32; Mk 5,13; Lk 8,32-33)
Može se primijetiti da Isus nije ništa rekao ili učinio da bi utopio svinje, nego su se one uplašene ulaskom demona strovalile u jezero. Demoni su zamolili Isusa za dozvolu da uđu u krdo i on im je dopustio. Stoga, reći da je Isus namjerno ubio svinje, znači tvrditi da je prekršio svoje obećanje zaštite. Njemački učenjak Johannes Weiss, objašnjava u svojoj knjizi: “Das Alteste Evangelium” da postoje četiri detalja u ovoj priči, dva jasna i dva izvedena
a. Isus je dozvolio duhovima da izađu.
b. Izašli su.
c. Ušli su u svinje.
d. Svinje su se strovalile u jezero.
Weiss kaže: “Može biti odmah jasno da (b) i (c) nisu potvrđene nego se mogu samo predpostaviti. Šta se moglo dogoditi? Zapravo je očiglednije da je strovaljivanje krda svinja uzrokovano znakom ili gestom Isusa (a & b). Mora postojati razlog zašto su se svinje uplašile. Ako propovjedač objašnjava da su duhovi izišli iz čovjeka I ušli u životinje, zapravo nije netočno pretpostaviti da čovjekov napadaj ludila, koji sam po sebi najavljuje progon demona iz čovjeka, doveo je do uzbuđenja u svinjama. Ludi se čovjek bacio na svinje, užasno ih je preplašio i otjerao ih niz obronak. Šta je tu nevjerovatno? Da li smo ovakovim tumačenjem učinili nasilje nad rekonstruiranim izvještajem?” (str.188-189)
Ovaj zaključak potvrđuju i drugi poznati komentatori, da spomenemo neke: B. Harvie Branscomb, Theodore H. Robinson, Allan Mensies, Vincent Taylor i Walter Lowrie itd. Nezamislivo je da je Isus želio ubiti svinje a još je više nezamislivo da je Isus htio time poučiti da je u redu jesti svinjetinu. Isus sam nikada nije jeo svinjetinu, iako njegovi današnji sljedbenici to rade. Zbog toga bi u očima židovske zajednice bio nedodirljiv, što bi upropastilo svaku mogućnost za njega da ispuni svoje poslanje u odnosu spram njih.
VRHNJE I MED – HRANA EMMANUELA
Postoji i nekoliko događaja nakon uskrsnuća što na prvi pogled prikazuju Isusa koji jede ribu. Istražimo ih. U Lk 24,41-43 nalazimo kako Isusu nude komade pečene ribe. Da li ih on jede? Većina modernih izdanja Biblije se slaže da je Isus bez oklijevanja uzeo ribu i pojeo je kao znak da je uskrsnuo. Ali, u mnogim starim rukopisima nailazimo na drugačiji tekst koji se rijetko predstavlja čitaocu.
“Kako oni od radosti još nisu mogli vjerovati i kako su se samo čudili, upita ih.”Imate li ovdje išta za jelo?” Pružiše mu komad pečene ribe i meda u saću, on uze i pojede pred njima.” (Lk. 24,41-43)
U svim modernim prijevodima gornjeg teksta dio stiha kai apo melissiou khriou (kai apo melissiou keriou) je izostavljen, iako ga uzimaju tako važni rani crkveni oci kao Klement, Origen, Euzebije, Justin i drugi. Ta fraza znači “i meda u saću”. Nadalje, ovaj pasus je unutar priče gdje se Isus ukazuje svojim učenicima nakon što je uskrsnuo. Zato što nisu vjerovali da je živ, već da je duh, Isus traži nešto za jelo. Učenici mu nude komad pečene ribe i komad slatkoga meda u saću. Grčki tekst kaže kai labwn enwpion auton ejagen (kai labon enopion auton ephagein) “On uze i pojede pred njima”. Mora da je pojeo jedno ili drugo, ne oboje. Kako da znamo što? Nakon što je pojeo Isus reče:
“Ovo je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama. Trebalo se ispuniti sve što je o meni pisano u Mojsijevu zakonu, u Prorocima i Psalmima.” (Lk 24,44)
A šta je prorok Izaija rekao o Isusu?
“Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo začet će djevica i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel! Vrhnjem i medom on će se hraniti dok ne nauči odbacivati zlo i birati dobro.” (Iz 7,14-15)
Očigledno, Isus je izabrao med u saću što je dobro, a ne ribu gnjusna okusa i mirisa., tako ispunjavajući riječi Izaije. Postoje obilni dokazi koji potvrđuju da fraza “med u saću” nije lažan umetak, zato jer se citira u spisma mnogih važnih ranih crkvenih otaca: Justin Mučenik (160 n.e.), Tacijanov Diatessaron (270 n. e.), Atanarije (360 n.e.), Ćiril Jeruzalemski (375 n.e.), Augustin (400 n.e.), Proklus (420 n.e.). Pored toga, ova verzija se nalazi i u mnogim drugim rukopisima na grčkom, latinskom, sirijskom, koptskom, armejskom i etiopskom. U zadnjem poglavlju Ivanova Evanđelja nalazimo neobičnu priču u kojoj su se apostoli vratili iz Galileje i pecaju. (Iv 21,1-3) Da li su napustili misiju Isusa zbog svojih prijašnjih života? Još neobičnije, Isus se pojavljuje i pomaže im izvući čudesan ulov riba te ih onda nahrani pečenom ribom i kruhom. Izgleda kao jasna potvrda da je Isus dozvolio jedenje mesa, ili možda ne? Od drevnih vremena, učenjaci kao i obični ljudi, ukazivali su na određenu neobičnost ovoga takozvanog zadnjeg poglavlja Ivanova Evanđelja. Na primjer, dvadeseto poglavlje prepričava priču o Isusovom uskrsnuću i ukazanju učenicima. Poglavlje se završava slijedećim epilogom: “Mnoga je druga čudesa učinio Isus pred svojim učenicima. Ona nisu opisana u ovoj knjizi. A ova su opisana da trajno vjerujete da je Isus Mesija, Sin Božji, te da vjerujući imate život po njemu (Iv 20,30-31).
To je očigledno namijenjeno kao kraj Evanđelja. Vrlo smo začuđeni kada nalazimo da poslije ovoga Evanđelje odjedanput ponovo počinje novim poglavljem koje opisuje priče o Isusovoj pojavi poslije uskrsnuća:
“Poslije toga ponovo se ukaza Isus učenicima...” (Iv 21,1)
To se odnosi na potpuno novu priču o Isusovoj objavi učenicima, a onda i drugi zaključak :
“A ima i mnogo drugoga što učini Isus, i kad bi se sve popisalo redom, mislim da ne bi ni u cijeli svijet stale knjige koje bi se napisale.” (Iv 21,25).
Stih dvadeset i četvrti pretpostavlja identificirati apostola Ivana kao stvarnog autora ovog poglavlja, ali problem je umjesto da indicira Ivana, ustvari ističe nekoga drugoga kao autora ili autore:
Outoz estin o maqethz o marturwn peri toutwn, kai grajaz tauta kai oidamen oti alhqhz estin h marturia autou.
“Ovo je taj učenik što svjedoči za ovo i napisa ovo. I znamo da je istinito njegovo svjedočanstvo.” (Iv 21,24)
Tko su osobe koje pokušavaju prepoznati Ivana kao autora ovog poglavlja? Da li je to rana crkva, ili su to učenici Ivana? Koji god da jesu, oni sami su očigledno autori ovog Evanđelja.
Još je jedan problem u dvadeset i prvom poglavlju, a to je da prikazuje učenike kako su se vratili u Galileju kao ribari, dok im u dvadesetom poglavlju Isus povjerava misiju propovijedanja njegove poruke krštenjem (Iv 20,21-23). Zašto bi, nakon što ih Isus posla da šire njegova učenja, učenici ignorirali njegovu zapovijed i vratili se svojim prijašnjim dužnostima? Drugo, dok su učenici lovili ribu, Isus se bio stvorio pred njima. Ali kako to da učenici koji su živjeli s učiteljem tako intimno nisu ga mogli prepoznati kao Isusa. (Iv 21,4) Nadalje, Isus im pomaže uhvatiti mrežu punu riba. Učenici izlaze na kopno i nalaze da je Isus pripremio kruh i ribu za njih. Tada im zapovijedi da donesu ribu koju su uhvatili kao da je želi ispeći (Iv 21,9-11). Ali, kad mu učenici donesu ribu, umjesto da je skuha on im odmah kaže da pojedu svoj obrok (Iv 21,12). Tada im Isus pruža ribu i kruh. Kao što se može primijetiti priča je veoma nezgrapna i izgleda da nije baš najbolje promišljena. Pored tih unutarnjih tekstualnih problema, također postoje i drugi pisani dokazi koji potvrđuju da ovo posljednje poglavlje nije izvorno dio Ivanova evanđelja:
“Nastavak četvrtog Evanđelja sadrži sve naznake uredničkog epiloga i sličan je drugim mnogobrojnim umetnutim dodatcima koja su redakcijskog karaktera, a povezana sa sadržajem Evanđelja. Književni običaj tog vremena nije bio da razluči takove uredničke interpretacije i post skriptume iz teksta, nego baš suprotno, da izbriše što je više moguće tragove razlika. Kasniji rukopisi unose svoje uredničke dodatke u formi manjih zapisa, različitim od teksta, takozvanih “priloga, te kraćih i duljih završetaka u (Mk,Rim16) na sreću opstanak nekoliko primjeraka iz tog vremena, dokazuje da to što sada imamo kao dio teksta zapravo je prvotno bio urednički dodatak. Samo jedan osamljen manuskript preživljava da bi dokazao - i to samo po različitosti rukopisa - da je Ivan 21,25 dodatak.” (Istraživanje i rasprava četvrtog Evanđelja, Benjamin W. Bacon)
Imamo još jedan dokaz:
“... četvrto evanđelje ima određen broj svojih tekstualnih problema... zadnje poglavlje po razmišljanju mnogih je kasniji dodatak . U “Codex Sinaiticus” tekst izvorno završava s 21,23, ali pisac briše kolofon (ukrasni znak tiskara na završnoj stranici knjiga), dodaje 21,24-25 te onda stavlja kolofon” (nastavak Ivana od A.Q. Morton i J. Macleman str.18-19)
Jasno je stoga da je ovo poglavlje kasnija redakcija možda iz druge polovice drugog stoljeća. Svakako, čak iako netko ne prihvati ove dokaze, nego radije prihvati zadnje poglavlje kao također Ivanovo, nema problema, tek tada priča ima zdravo duhovno rješenje. Očito da je ova epizoda povezana s “pozivom prvih učenika”, kad je Isus zatražio one ribare iz Galileje da ostave svoje zanimanje te da oviseći o Gospodinu postanu ribari ljudi. Kod događaja u Ivanu, prvo nalazimo učenike kako pokušavaju sami uloviti ribu. Onda Isusovom intervencijom izvlače mrežu krcatu ribama. Spominje se broj sto pedeset i tri (Iv 21,11). U to su vrijeme ljudi vjerovali da je to sveukupni broj raznolikih vrsta ljudi koje postoje. Tako se taj broj simbolički indicira na Isusovu pomoć misiji apostolima za evangelizaciju svog čovječanstva. Nadalje, unatoč tako velikom ulovu, mreža se nije potrgala (Iv 21,11). To oslikava zajednicu koja dok god bude vjerna Gospodinu bit će nesalomljiva. Uspjeh dolazi po Gospodinu. U objedu kojeg Isus nudi apostolima kruh podsjeća na euharistijsku ponudu Posljednje Večere dok riba ponovo simbolizira njihov uspjeh evangelizacijskoj misiji, kao ribari ljudi.
ISUSOVI UČENICI - PETROVA VIZIJA
Često ljudi misle da je Petrova vizija iz desetog poglavlja Djela apostolskih direktna zapovijed od Boga da se mogu jesti sve vrste životinja bez razlika. Ali ako istražimo malo tu priču, vidjet ćemo da to nije tako. Sadržaj Petrove vizije bio je ovakav:
“Sutradan, dok su oni putovali i približavali se gradu, uziđe Petar oko šestog sata na krov kuće da moli. Ogladnje i zaželje nešto pojesti. I dok su mu pripravljali jelo, on pade u zanos: gleda otvoreno nebo i neku posudu - sličnu veliku platnu zavezanu na četiri roglja - gdje silazi i spušta se na zemlju. U njoj bijahu sve vrste četveronožnih životinja, gmazova zemaljskih i ptica nebeskih. I neki mu glas reče: “ Ustani, Petre, kolji i jedi!” “Nikako, Gospodine - odvrati Petar - jer još nikada nisam jeo ništa pogano i nečisto.” “Što je Bog proglasio čistim, ti ne nazivaj poganim!” reče mu onaj glas po drugi put. To se ponovi triput, i posuda odmah bi uznesena na nebo.” (Dj 10,9-16)
Priča se nastavlja:
“Dok je Petar sveudilj razmišljao o viđenju, reče mu Duh: “Evo, neka te trojica traže. De ustani, siđi i pođi s njima ne skanjujući se jer ja sam ih poslao” (Dj10,19-20).
Kad je Petar sišao uistinu nalazi tri čovjeka koji ga traže. Petar se predstavlja:
“Evo me! Ja sam onaj kojega tražite. Zbog čega ste došli?” Oni odgovore: “Satnik Kornelije, muž pravedan i bogobojazan, za kojega svjedoči sav narod židovski, primi od svetog anđela naputak da te dozove u dom svoj i čuje od tebe riječi.” (Dj 10,21-22)
Sutradan Petar krenu s glasnicima i šestoricom svojih pratilaca susresti se sa satnikom Kornelijem. Kad je Petar ušao u kuću Kornelijevu, našao je veliki skup ljudi, rođaka i bliskih Kornelijevih prijatelja. Tada im Petar reče:
“Vi znate kako je Židovu zabranjeno družiti se sa strancem ili k njemu ulaziti, ali meni Bog pokaza da nikoga ne zovem strancem ili nečistim. Stoga, pozvan, i dođoh bez prigovora (Dj 10,28-29). Petar nastavlja objašnjavati: “Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran nego - u svakom je narodu njemu mio onaj koji Ga se boji i čini pravdu. Riječ posla sinovima Izraelovim... (Dj 10,34-36).
Iz ovoga nam postaje jasno da je vizija u kojoj je Petru bilo zapovijedano da jede nečiste stvari bila zapravo zapovijed da prigrli i privede čak i pogane pod kršćansko okrilje, što je potvrđeno u jedanaestom poglavlju. Tamo se spominje da su kršćani u Jeruzalemu bili ljuti jer je Petar jeo u kući jednog neobrezanog pogana. On to objašnjava kao poticaj od Gospodina kako bi se proširilo krštenje i na neobrezane pogane.
Iako je Kornelije bio neobrezan, skoro je nemoguće da bi pokušao okaljati Petra nedozvoljenom hranom, zato jer je spomenuto da je Kornelije bio veoma religiozan i bogobojazan i da je židovskom puku činio mnoga dobra. (Dj 10,1-2) Takva osoba koja je bila naklonjena Židovima i koja je živjela u Palestini bila je sigurno upoznata s njihovim socijalnim i religioznim običajima, u suprotnom ga sigurno ne bi toliko cijenili. Glavna činjenica, da je bio neobrezan značilo je da je bio nečist, i stoga je bilo zabranjeno Židovu jesti s njim. Ali, Božjim otkrivenjem, Petar i ostali židovski kršćani su razumjeli da prihvaćanjem Isusa čak i pogani mogu postati čisti. Stoga priča nije nekakva instrukcija za jedenje mesa. Ona je jednostavno alegorija.
“SVE MI JE DOPUŠTENO, ALI SVE NIJE KORISNO”
Iako je Pavao u početku progonio kršćane, kasnije je doživio iskustvo koje je uzrokovalo da se obrati. Od tada on putuje po Maloj Aziji propovijedajući Židovima u dijaspori. Bio je osuđen na neuspjeh u svom trudu, ali na iznenađenje naišao je na posluh među poganima. S vremenom ih se mnogo obratilo.
Nakon Isusova raspeća, jedanaest ostalih apostola izabralo je Matiju na mjesto izdajničkog Jude. Tih dvanaest apostola ostalo je u Jeruzalemu kako bi služili crkvenoj zajednici u ranom vremenu utemeljenja.
Pavao nije nikada osobno sreo Isusa, osim u nekoj vrsti mističnog iskustva. S dvanaestoricom apostola, koji su neposredno primili povjerljivo Isusovo učenje, osim na određeno vrijeme, Pavao se nije družio.
Nakon svog prvog posjeta Jeruzalemu, vraća se ponovo. Opet nakratko posjećuje Jeruzalem i brzo bi poslan na Cipar. Nakon nekog vremena, Pavao ode u Antiohiju, gdje je počeo naširoko pridobijati pogane. Kako su se vijesti o uspjehu njegove misije proširile do Jeruzalema, neki od tamošnje braće su došli u Antiohiju da traže od pogana obrezanje po židovskom običaju, inaće ne mogu biti spašeni. To je stvorilo suprotna mišljenja u antiohitskoj kršćanskoj zajednici tako da su Pavao, Barnaba i još neki otišli u Jeruzalem da riješe problem s dvanaestoricom apostola i ostalim poglavarima crkve.
Iako je skup sazvan kako bi raspravljali o važnosti obrezanja obraćenika, na kraju je obrezanje odbačeno kao nepotrebni teret. Ali obraćeni pogani nisu bili u potpunosti oslobođeni slijeđenja Mojsijeva zakona. Sabor se sastao kako bi sastavio pisana pravila za sve kršćane, bilo Židove ili bivše pogane, koja će se slijediti. Glavna pravila su bila: da se uzdržavaju od mesa žirtvovana idolima, od krvi, od mesa udavljenih životinja i od nedozvoljenih seksualnih odnosa. (Dj 15,29). Naravno, očekivalo se da slijede i Deset zapovijedi. Na taj način, od obraćenika je zatraženo da slijede osnovno iz Mojsijeva zakona, uz izuzetak obrezanja. Često se još danas raspravlja da li je crkva, dok je još bila uglavnom židovski pokret slijedila Šabat ili ne. Iako izgleda nevjerovatnim da bi je u potpunosti odbacili, pogotovo zbog činjenice da su judeokršćani nastavili vršiti svoja obožavanja u hramovima i sinagogama. Ali paralelno su imali svoja posebna mjesta okupljanja gdje bi održavali one obrede koji su bili specifični za njihovu sektu judeokršćana. Pavle je putovao do Atene, Korinta i Rima, pridobivši mnoge pogane za svoje učenje. Naravno, da je u Palestini i Maloj Aziji prisutnost Židova bila dovoljno velika da su pogani bar približno poznavali način života i religioznu praksu Židova. U Grčkoj i Rimu, situacija je bila drugačija. Tamošnji ljudi su bili pogani bez i trunke znanja o religiji Jeruzalema. Na tim mjestima se Pavao se suočio s poteškoćama zbog razlika u kulturi, religijskom usmjerenju i politici. Sigurno bi Pavao i ostali judeokrščani imali problema privući pogane, zbog svoje kulture i religioznih zakona koji su veoma striktni, te bi stvorili pravu prepreku, osim za one najozbiljnije. Zbog takvih prepreka je Pavao zasnovao svoju liberalnu metodu propovijedanja, ili kako on to sam kaže: “Svima njima bio sam sve, kako bih bar neke spasio” (I Kor 9,22).
U stvari, učinio je kontraverzni korak dopuštajući svojim sljedbenicima da čak napuste većinu zahtjeva sabora u Jeruzalemu, te potpuno zanemarivanje odluke dvanastorice apostola i crkvenih starješina. Stoga on izjavljuje. “S onima koji su bez zakona, bio sam kao bez zakona”.(Dj 9,21)
Ali da ne bi svatko mislio kao u potpunosti odbacio judaizam u korist poganstvu dodaje:
“Iako nisam bez zakona Božjeg, štoviše, podložnik sam Kristovu zakonu..” (I Kor 9,21).
Bio je toliko oštrouman da pridobije pogane da čak nije htio prihvatiti njihovu financijsku potporu, tako da mu ne bi to kasnije spočitavali.
“... je li nešto veliko ako požanjemo vaša zemaljska dobra? Ako drugi imaju pravo na vas, zar nemamo veće mi? Ali se nismo poslužili ovim pravom već podnosimo sve da ne stvorimo kakve zapreke Kristovoj radosnoj vijesti.” (I Kor 9,11-12)
Pavlova popustljivost spram prozelita (pogani koji su prihvatili židovsku religiju ili simpatizeri) bila je posebno vidljiva u pravilima koja su trebali slijediti. Naravno, to je uglavnom bilo zbog činjenice da su to bili u pitanju ljudi koji nisu bili familijarni s ograničenjima judaističke tradicije. Stoga im Pavao govori:
“I ja vama, braćo, nisam mogao govoriti kao duhovnima, nego kao tjelesnima, kao maloj djeci u Kristu. Hranio sam vas mlijekom, a ne tvrdim jelom, jer ga niste mogli još podnositi. Ni sada ga ne možete jer ste još tjelesni.” (I Kor 3,1-3)
Kako bi zadobio obraćenike, Pavao je bio popustljiv i milostiv, tako da je čak ukinuo i odluku jeruzalemskog sabora. U I Kor 8,10 vidimo da je Pavao dopustio svojim sljedbenicima sjediti za stolom u hramu idolskom, i jesti meso ponuđeno idolu. Teško je zamislivo kako bi bilo koji kršćanin s imalo samopoštovanja smatrao nevažnim da može slobodno jesti meso u poganskom hramu. Moguće da je to zbog njihovih starih navika, tako da im je Pavao, u nemogućnosti da ih zaustavi, to dopustio uz nekakvu filozofsku racionalizaciju. Izgleda da ih još nije mogao odviknuti od njihove slobodne vizije kršćanstva i dovesti do strogog stava crkve u Jeruzalemu.
A što se tiče naše teme vegetarijanstva jedna od najkontroverznijih Pavlovih rečenica jest:
“Jedan vjeruje da smije sve jesti, drugi, naprotiv, koji je slab u vjeri, jede samo povrće.” (Rim 14,2)
Problem je bio da su učenici vegetarijanci kritizirali učenike nevegetarijance. Pavao je molio vegetarijance da ne osuđuju nevegetarijance kršćane zato jer se bojao kako bi se oni, u nemogućnosti da ostave svoje navike, mogli obeshrabriti te otići. Mislio je da ako nevegetarijanci budu jednostavno ohrabreni u vjeri u Isusa muguće ja da će im Gospodin pomoći da očvrsnu i prihvate stvar u potpunosti i postanu vegetarijanci:
“Ili stoji ili pada, stvar je njegova gospodara a stajat će jer ga Gospodin može tako, držati.” (Rim 14,4)
Zbog Pavlove popustljivosti prema poganima, mnogi su vjerovali da mogu uživati potpunu slobodu od svih pravila, pa su s prezirom gledali na vegetarijance kršćane. Držali su da ovi kršćani koji nastavljaju prakticirati vegetarijanske principe Esena i Nazarejaca i ostalih židovskih tradicija još nemaju potpunu vjeru u Isusa. Mislili su da biti kršćanin znači zanemariti čitavo Isusovo židovsko podrijetlo i poruku, tako da oni mogu uživati posebnu slobodu dozvoljenu samo njima. Stoga su počeli raditi pritisak na kršćane vegetarijance da jedu meso. Tako Pavao daje instrukcije tim kršćanima nevegetarijancima:
“...ali su zlo za čovjeka koji ih jede sa zlom savješću. Dobro je ne jesti meso i ne piti vino i ništa ne činiti zbog čega posrće brat tvoj.”(Rim 14,20-21)
Slično kaže zajednici u Korintu: “Zato, ako jelo navede na grijeh moga brata, doista neću više nikad jesti mesa, da svog brata ne navedem na grijeh” (I Kor 8,13)
Vratimo se na naš problem. Pavao kaže da onaj tko jede samo povrće je slab u vjeri, dok onaj koji jede sve jak je u vjeri. Izgleda kao da Pavao smatra vegetarijanstvo nezdravom duhovnom stranputicom, te da vegetarijance treba žaliti i ohrabriti, pomoći im da i oni također steknu “vjeru kako smiju jesti sve.” Čini se da biti vegetarijanac znači proglasiti sebe kao nekoga tko nema dovoljno vjere u Isusa. Da li je to uistinu Pavao mislio reći? Ne! Problem je nerazumijevanje Pavlove upotrebe termina “slabost”. Razmotrimo kako se obraća Grcima:
“Promatrajte, braćo, sebe koji ste pozvani! Nema vas mnogo na ljudsku mudrih, ni mnogo imućnih, ni mnogo plemenitih. Naprotiv, što je ludo u očima svijeta, izabra Bog da posrami mudre; što je slabo u očima svijeta izabra Bog da posrami jake.” (I Kor 1,26-28)
Uistinu, Pavao čak kaže i za sebe: “...A u pogledu sebe samoga, neću se hvaliti, osim svojim slabostima.” (II Kor 12,5) Ideja je stoga da svaki kršćanin, kako Pavao dokazuje primjerima, treba sebe smatrati slabim, dok oni koji se smatraju jakim, padaju u grijeh samouobrazilje. To je isto izrekao i Karl Barth u svom komentaru na poslanicu Rimljanima:
“JEDAN VJERUJE DA MOŽE SVE JESTI. Tko nije svjestan crnog humora u ovim riječima? Što prije vjera trećeg i četvrtog poglavlja poslanice postane i NAŠA vjera, vjera takve inteligentne, probuđene, dobro poučene osobe, je vrst vjere koja izranja. Ona postaje vjerom po kojoj se može sve jesti... Da li postoji neka određena prednost u VJEROVANJU da čovjek može sve jesti? Da li to znači postati jak čovjek? I predpostavimo da prihvatimo takvu snagu; predpostavimo da se oslobodimo od sveg autoriteta i tradicije, od sve eklezijalne discipline, itd., itd., predpostavimo da se osjećamo čudnovato slobodni; bi li se odnos između neba i zemlje, stanje čovjeka išta promijenilo?... Kada se postave ovakva pitanja na način kako da se ta slobodna nevezanost stavi u stvarnu praksu - u to što ljudi rade ili ne rade - ili kada, možda kao u modernom protestantizmu, rečeno nam je da bi trebali biti zadovoljni postavljanjem pitanja - šta mi više i možemo, u stvari, učiniti nego jednostavno pozvati se na našu “slobodu savjesti” i na našu vjeru da jedemo sve? Ne bismo li trebali biti posramljeni ovim pomanjkanjem sposobnosti, toliko posramljeni da nam bude jasna jedna stvar; to jest da uporište jakoga nije uopće uporište ili, bolje, da je najgore od svih iluzija?”
“ Suprotno jakom čovjeku je slab čovjek koji jede samo povrće. To je, svakako jasno, konkretno gledište... Naša sadašnja briga ja da samo suprotstavimo te slabe - povijesno i psihološki kakvi jesu, naravno, ni na koji način slabe - s jakima, tako da se podsjetimo tragedije jakih, postavljajući im određena pitanja. Da li su toliko superiorniji u vjeri da se odvajaju i odbijaju održavati druženje u crkvi s drugima?... Ako je paradoks jakih taj da snaga njihova karaktera leži u odutnosti tih karakteristika, da li bismo trebali nastaviti gajiti takav loš karakter? Ili bi svakako, uviđajući kako je loš njihov položaj kad su uspoređeni sa slabima, trebali prestati tražiti svoju snagu u SVOJOJ snazi?”
Slično, sigurnost smatrati sebe slabim, umjesto jakim, je Pavao nadalje objasnio, u izvještaju kako mu Gospodin govori o slabosti:
“Dosta ti je moja milost, jer se moja snaga savršeno očituje u slabosti”. Prema tome, vrlo ću se rado - radije nego da tražim oslobođenje - hvaliti svojim slabostima da se na meni nastani snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, u uvredama, u nevoljama, u progonstvima, u tjeskobama koje podnosim za Krista. Jer kad god sam slab, onda sam jak.” (II Kor 12,9-10). “I mi smo, istina, slabi u njemu, ali ćemo biti živi s njim, silom Božjom među vama.” (II Kor 13,4).
Drugim riječima, pravi vjernik nikada nije ponosan na vlastitu snagu i slobodu. Radije se smatra slabim. To je srž Pavlova učenja. Vegetarijanci, se stoga, ne obaziru, ako ih zovu slabima u vjeri, nemaju razloga zašto bi postali ponosni na snagu i slobodu ako ne bi razvijali krotkost i poniznost propustili bi napredovati u duhovnom životu. Zato Pavao izjavljuje:
“Da, mi se veselimo kad god smo mi slabi, a vi jaki. Mi se i molimo za vaše usavršavanje.” (II Kor 13,9)
Pavao radije sebe ubraja u slabe za razliku od onih što sebe smatraju velikim kršćanima koji mogu raditi bilo što. Tako kaže:
“Sve mi je dopušteno...” - Ali sve nije korisno”.
“Sve mi je dopušteno...” - Ali ja neću ničemu robovati..” (I Kor 6,12)
Vegetarijanci radije ostavljaju svoje pravo blagovanja sve hrane, zato jer to smatraju štetnim tjelesno, psihički i duhovno. Oni će se radije smatrati “slabima” i sigurnim nego jakim i odbojnim.
SVECI BESTIOFILI
U srednjevjekovnom kršćanstvu brojni sveci od kojih je glavni bio sv. Franjo Asiški nastavili su nenasilnu praksu nazirejske tradicije. Iako nerazboriti ljudi često tvrde da, budući životinje nisu racionalne i nemaju dušu sasvim je u redu ubijati ih i jesti, ali velike svete osobe, uče nas prilično drugačijem pristupu. Na primjer, sv. Franjo je imao ogromnu privrženost prema svim bićima zato jer su stvorena i pripadaju Bogu. Za njega su, sva ta raznolika stvorenja koje je stvorio Bog, bila poticaj i potvrda objave mudrosti, snage i dobrote Božje. Iz Franje je zračilo veliko spiritualno razumijevanje dok bi promatrao sunce, mjesec i zvijezde kako sjaje na nebu. Sklanjao bi gliste s puta i stavljao ih na sigurno mjesto, da ih ne bi netko zgazio, i snabdijevao bi medom pčele u zimi kako ne bi umirale od gladi. Ponekad bi čitav dan posvetio veličanju njihovog rada i svih ostalih stvorenja kao slave Božje. Kako su Šandrak, Mešak i Abednego, zatvoreni u užarenoj peći, pozvali sve elemente da slave i veličaju Stvoritelja svijeta, tako je Franjo, ispunjen ljubavlju prema Bogu neprestano slavio i veličao Gospodina i poticao sva druga bića da čine to isto. U stvari, propovijedao bi svima, moleći ih da vole Boga i da ga služe s veseljem.
Putujući tako jednom s braćom redovnicima, naišao je na veliko jato ptica. Kad ih je pun samilosti, prema nižim stvorenjima vidio, otrčao je gorljivo, da ih pozdravi. Na njihovo iznenađenje, ptice nisu odletjele kao što to obično biva. Tada se ispunio radošću i ponizno ih zamolio da poslušaju riječ Božju: “Moja draga braćo i sestre ptice, vi svi trebate slaviti svog stvoritelja, Boga, puno i uvijek Ga voljeti. Dao vam je predivno perje da se odjenete, krila za let, i toliko mnogo ostalih dobrih stvari. On vam je dao uzvišenu sposobnost letenja, visoko iznad svih ostalih i prebivalište u kristalnoj čistoći neba. Iako niti sijete niti žanjete, On vam daje ono što vam je potrebno i štiti vas bez da Ga za to molite.”
Tada, ptice, veseleći se na svoj način, počeše istezati svoje vratove, širiti krila, otvarati kljunove i gledati u njega. Sv.Franjo ih blagoslovi i nastavi svojim putem.
Od toga dana, on je moleći savjetovao svim pticama, svim životinjama pa čak i gmazovima da slave i vole svog Stvoritelja. Na taj način sv. Franjo propovijedao je poruku ljubavi spram Boga svim živim bićima. Čak je uspio pripitomiti divljeg vuka koji je jeo ljude, tako da više nikada nije naudio ni čovjeku ni životinji. Kad god bi Franji dali životinje koje su bile uhvaćene radi hrane, on bi ih puštao i upozoravao da paze da opet ne budu uhvaćene.
Franjina ljubav izvirala je iz realizacije da su sva živa bića povezana s Vrhovnim Gospodinom. Budući da su sve stvorene od Boga, Njemu s pravom i pripadaju. Stoga bi nezamislivo bilo za sv. Franju da bilo kome naudi. Kao sluga Božji on se smatrao dužnim hrabriti čitavu kreaciju da slavi svog kreatora. Poznata je njegova “Pjesma Bratu Suncu”. Takve ekstatične emocije nisu sentimentalizam ili fanatizam, već stvarne duhovne spoznaje. Slično nalazimo i u ranijim vremenima kralja Davida:
“Hvalite Gospodina sa zemlje,
nemani morske i svi bezdani!
Ognju i grade, sniježe i maglo,
olujni vjetre, što riječ Njegovu izvršavaš!
Gore i svi brežuljci,
plodonosna stabla i svi cedrovi!
Zvijeri i sve životinje,
gmizavci i ptice krilate!”
(Ps 148,7-10).
Postoji priča o sv. Antunu Padovanskom koji je propovijedao ribama. Jednom je pokušao propovijedati skupini nevjernika u nekom gradu, ali su ga oni odbili slušati. Tada je otišao na obalu mora i rekao:
“Vi ribe morske, slušajte riječ Božju, budući da nevjerni heretici odbijaju slušati.”
Čim je progovorio, skupilo se veliko jato riba. Bilo je svih vrsta riba i malih i velikih i dizale su svoje glave iznad vode. Vidjevši to čudo, sv. Antun je nastavio govoriti:
“Moja braćo, ribe, morate dati koliko god možete hvale svom Stvoritelju koji vam je dao tako uzvišenu supstancu kao vaše mjesto prebivanja. Dao vam je mnoga duboka sloništa u moru kao utočišta od oluja. On vam je dao tu čistu i jasnu supstancu u kojoj plivate i dovoljno hrane da jedete. Kada vas je On prvi puta stvorio, dao je zapovijed da se množite i dao vam je Svoj blagoslov. Kasnije, tokom velikog potopa, dok su sva ostala bića nestala, On je vas jedine zaštitio. I zbog svih ovih razloga, trebate slaviti i zahvaljivati Gospodinu, koji vas je toliko mnogo blagoslovio, više nego sva ostala stvorenja.”
Nakon što su čule riječi sv. Antuna, neke od riba otvorile su svoja usta, i sve su počele klimati glavama. Tim i ostalim znakovima poštovanja, slavile su Boga u skladu sa svojim mogućnostima. Vidjevši to Sv. Antun je kazao: “Kako je veličanstvena slava Boga da ove morske ribe i životinje ne imajući moć razuma pokazuju više poštovanja Bogu nego nevjerni ljudi.”
Ako su sveci mogli potaknuti poštovanje za slavu Boga, kako onda obični kršćani mogu smatrati životinje dobrim samo za klanje i hranu? Bezvrijedno je pričati o nečijoj ljubavi prema Bogu sve dok osoba opravdava ubijanje i razaranje drugih stvorenja koja su, na kraju krajeva, također stvorena od Boga. Budući da je cilj kršćanstva omogućiti ljudima da dostignu život u raju, to ima smisla samo ako se počnu pripremati za to primjenjujući načela rajskog života. Najvažnije od njih je nenasilje prema svim živim bićima:
“Vuk i jagnje zajedno će pasti, lav će jesti slamu kao govedo; al’ će se zmija prahom hraniti. Nitko neće činiti zla ni štete, na svoj Svetoj gori mojoj - govori Jahve” (Iz 65,25).
- 12:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.